UVOD
Geomorfološka obilježja Republike Hrvatske do sada su najdetaljnije obrađena u radovima Bognara (1987a, 1992) te Bognara i dr. (2012). Ovdje se daje kratki pregled najznačajnijih geomorfoloških obilježja Republike Hrvatske.
Djelovanje aktivnih, unutarnjih (endogenih) i vanjskih (egzogenih), čimbenika oblikovanja reljefa uvelike je određeno uvjetima na određenom području. Među najvažnijim uvjetima oblikovanja reljefa ističu se geološka i klimatska obilježja nekog područja.
Kopneno područje Hrvatske, u geološkom smislu, čine dva međusobno različita područja: panonsko i dinarsko. Panonsko područje dio je velikog Panonskog bazena gdje na većem području prevladavaju miocenski i pliocenski klastiti koje prekrivaju kvartarne, najčešće aluvijalne naslage. Samo mjestimično se na površini vidljive starije stijene (magmatske, metamorfne i sedimentne) od kojih su najstarije metamorfne stijene prekambrijske starosti (Jamičić, 2009). Recentni strukturni sklop ovog prostora rezultat je niza od pet tektonskih zbivanja, a prevladavaju ekstenzija i transpresija (Prelogović i dr. 1998, Jamičić, 2009a). Na oblikovanje recentnog reljefa najveći utjecaj imalo je stvaranje Dravske i Savske depresije duž desih smičućih rasjeda orijentacije zapad-istok te posljedično stvaranje sekundarnih lijevih rasjeda orijentacije SI-JZ (Jamičić, 1995; Jamičić, 2009a)
Dinarsko se područje sastoji od pojasa Unutarnjih i Vanjskih Dinarida. Vanjski Dinaridi izgrađeni su uglavnom od karbonatnih stijena taloženih u okviru mezozojske Jadranske karbonatne platforme (Vlahović i dr., 2005). Pojas Unutarnjih Dinarida se nalazi između Vanjskih Dinarida i Panonskog bazena i za razliku od Vanjskih Dinarida uglavnom je izgrađen od stijena koje nisu podložne okršavanju (Pamić i dr., 1998). Strukturno geomorfološka i orografska obilježja Dinarida najvećim dijelom su uvjetovana tektonskim pokretima od kraja krede. Pod utjecajem kretanja Afričke ploče prema sjeveroistoku nastale su glavne strukture tzv. dinarskog pružanja: sjeverozapad-jugoistok. U neotektonskom razdoblju dolazi do promjene orijentacije regionalnog stresa iz pravca jugoistok-sjeverozapad u približno jug-sjever što je dovelo do deformacija i prilagodbe postojećih struktura novom režimu naprezanja (Matičec, 2009, Prelogović i dr. 2004).
Od klimatskih obilježja važno je istaknuti da se cijela Hrvatska nalazi u umjerenom klimatskom pojasu, ali je ovdje prisutno čak pet klimatskih tipova i podtipova: Csa – Sredozemna klima s vrućim ljetom, Csb – Sredozemna klima s toplim ljetom, Cfa – Umjereno topla vlažna klima s vrućim ljetom, Cfb – Umjereno topla vlažna klima s toplim ljetom i Df – snježno-šumska (borealna) klima (Filipčić, 1998). Također, na oblikovanje reljefa značajno je utjecala klima geološke prošlosti, a posebno smjena pleistocenskih glacijala i interglacijala. Utjecaj pleistocenskih glacijacija na oblikovanje reljefa je mnogostruka, a najznačajniji su stvaranje i širenje ledenjaka u planinskim područjima, pojačano površinsko i podzemno otjecanje uslijed ablacije ledenjaka te promjene razine mora kao globalne erozijske baze.
MORFOGRAFIJA
Prema geomorfološkoj regionalizaciji Republike Hrvatske (Bognar, 1999) reljef kopnenog dijela Hrvatske pripada dvjema megageomorfološkim regijama: Panonskom bazenu i Dinarskom gorskom sustavu. Ove dvije cjeline bitno se razlikuju prema svojim morfografskim obilježjima. Orografska klasifikacija reljefa Hrvatske na temelju visina (sl. 1) obuhvaća visoka planinska područja, niska i srednje visoka planinska područja te brdska i nizinska područja (Bognar, 1996; Bognar i dr. 2012). U panonskom prostoru prevlada niži reljef s pojavom izoliranih uzvisina dok u dinarskom prostoru prevladava viši reljef s pojavom izoliranih udubina poput međugorskih zavala.
Panonsko područje u Hrvatskoj karakteristično je po tome što je zapadni dio najviši, a visine opadaju prema krajnjem istoku. Okosnica cijelog prostora su dolina rijeke Drave na sjeveru i dolina rijeke Save na jugu. Najznačajnije uzvisine zapadnog dijela uokviruju pobrđe Hrvatskog zagorja. To su Ivanščica, Kalnik i Medvednica. Prema zapadu se u dva niza nastavljaju Bilogora na sjeveru i Moslavačka gora na jugu koje zajedno s Medvednicom uokviruju Zavalu sjeverozapadne Hrvatske. U nastavku se u dva niza pružaju Slavonske planine. Papuk i Krndija na sjeveru, a Psunj, Dilj i Požeška gora na jugu. Između njih se smjestila Požeška kotlina. Na krajnjim istoku Hrvatske nalazi se Istočnohrvatska nizina u kojoj se Drava ulijeva u Dunav.
Južno od Save, na prijelazu iz panonskog u dinarski prostor Hrvatske, nalaze se uzvisine Unutarnjih Dinarida: Žumberak i Samoborsko gorje, Vukomeričke gorice te Zrinska i Petrova gora, a zajedno uokviruju zavalu Crne mlake ili tzv. Karlovačku zavalu. Cijeli Dinarski gorski sustav pa tako i njegov dio u Hrvatskoj, proteže se pravcem sjeverozapad-jugoistok koji stoga još nazivamo dinarski pravac pružanja. Pojas Vanjskih Dinarida je ujedno najviše i najraščlanjenije područje Hrvatske, a dio je prostranog područja Dinarskog krša. Uz granicu s Unutarnjim Dinaridima pruža se unutrašnji krški pojas. Čini ga prostrana Unsko-koranska krška zaravan te izdužena Ogulinsko-plaščanska zavala. Središnji krški pojas obuhvaća Gorski kotar i zavalu Like s rubnim planinama. Najviše se ističu gorska skupina Risnjaka te niz Velika Kapela – Mala Kapela – Lička Plješivica kao sjeverni te Velebit, najdulja planina Hrvatske, kao južni okvir ličke zavale. U tom području nalazi se niz zavala krških polja (najveća među njima je Ličko polje površine preko 400 km2) među kojima se izdiže Ličko sredogorje. Vanjski krški pojas obuhvaća Istru (istarska krška zaravan, istarsko fliško pobrđe, Ćićarija, Učka i Kvarner) te Dalmacija s otocima. Od područja Ravnih kotara nastavlja se na Sjevernodalmatinsku zaravan od koje se pruža nekoliko nizova uzvišenja dinarske orijentacije. Najsjeverniji je niz Dinara – Kamešnica s najvišim vrhom Hrvatske (Dinara, 1831 m). Nešto južnije pruža se niz Promina – Kozjak – Svilaja te Sv. Mihovil – Matokit, a uz jadransku obalu niz Mosor – Omiška Dinara – Bikovo – Rilić. Planinski nizovi uokviruju prostor Dalmatinske zagore s pobrđima i krškim poljima. Ovi su nizovi prekinuti dolinom Neretve koja završava jedinom deltom na obali istočnog Jadrana. U nizu primorskih uzvišenja Dubrovačkog primorja ističe se Snježnica, a na poluotoku Pelješcu Sv Ilija. Za razliku od sjevernojadranskih (kvarnerskih) otoka koji se pomalo radijalno pružaju od sjeverozapada prema istoku i jugoistoku, sjevernodalmatinski otoci pružaju se paralelno dinarskim pravcem. Srednje i južnodalmatinski otoci pružaju se uglavnom pravcem zapad – istok koji nazivamo hvarski pravac pružanja. Najviši jadranski otok je Brač s visinom od 780 m.
MORFOMETRIJA
Prva opsežna morfometrijska istraživanja cjelokupnog kopnenog područja Republike Hrvatske na temelju analognih topografskih karata mjerila 1:100.000 provela je Lozić (1995, 1995a, 1996). Ovdje su prikazani podaci digitalne analiza dvaju najznačajnijih morfometrijskih parametara za čitav prostor Republike Hrvatske: visina i nagibi padina. Obje metode su primijenjene na temelju digitalnog modela reljefa EU-DEM v1.1, prostorne rezolucije 25×25 m (https://land.copernicus.eu/imagery-in-situ/eu-dem).
Hipsometrija nekog prostora podrazumijeva njegove visinske odnose. Reljef Hrvatske nalazi se u rasponu od 0 (razina mora) do 1831 m (Dinara, najviši vrh RH) nadmorske visine. Prosječna visina kopnenog područja Hrvatske je 307 m. Teren niži od prosječne visine zauzima oko 67 % dok viši teren zauzima svega oko 33% kopnene površine Hrvatske. To ukazuje da je usprkos postojanju gorsko-planinskih područja, reljef Hrvatske pretežno nizak. Prostorni raspored visinskih kategorija prikazan je na slici 2, a njihovi udjeli u tablici 1. Vidljivo je da je više od polovice površine niže od 200 m. Niže nadmorske visine prevladavaju u panonskom, dok više vrijednosti prevladavaju u dinarskom dijelu Hrvatske.
| Visinski razredi (m) | Udio u površini RH (%) |
| 0 – 200 | 52,9 |
| 200 – 400 | 20,9 |
| 400 – 600 | 9,8 |
| 600 – 800 | 7,6 |
| 800 – 1000 | 4,8 |
| 1000 – 1200 | 2,5 |
| 1200 – 1400 | 1,1 |
| > 1400 | 0,4 |
Nagib padina u lokalnim okvirima predstavlja neposrednu posljedicu egzogeomorfoloških procesa te takvi podaci mogu poslužiti za određivanje odnosa procesa denudacije i akumulacije. U regionalnim okvirima nagib padina predstavlja pokazatelj djelovanja endogenih geomorfoloških procesa (Marković, 1984). Geomorfološka klasifikacija nagiba padina temeljena je na dominantnim morfološkim procesima koji se aktiviraju ovisno o vrijednosti inklinacije. Uvidom u kartu nagiba (sl. 3) uočavamo da manji nagibi prevladavaju u panonskom, a veći nagibi u dinarskom dijelu Hrvatske. Na području Hrvatske prevladavaju manji nagibi, a 1. i 2. kategorija zajedno zauzimaju površini od preko 55 % površine (Tablica 2). Na to ukazuje i prosječni nagib padina od svega 6,5°. Ipak, nisu zanemarivi ni udjeli padina 3. i 4. kategorije koji su u nekrškom dijelu posebno podložni intenzivnim procesima erozije i bujičnih poplava.
| Kategorija | Nagib (°) | Opis | Udio u površini RH (%) |
| 1. | 0-2 | Ravnice; kretanje masa se ne opaža | 35,63 |
| 2. | 2-5 | Blago nagnuti teren; blago spiranje | 19,95 |
| 3. | 5-12 | Nagnuti teren; pojačano spiranje i kretanje masa | 25,53 |
| 4. | 12-32 | Jako nagnuti teren; snažna erozija, spiranje i izrazito kretanje masa | 18,01 |
| 5. | 32-55 | Vrlo strm teren; dominira destrukcija | 0,86 |
| 6. | >55 | Strmci (litice); urušavanje | 0,01 |
MORFOGENEZA
Na oblikovanje reljefa utječu unutarnji (endogeni, strukturno-geomorfološki) i vanjski (egzogeni) čimbenici. Strukturno-geomorfološka procesi uglavnom uvjetuju stvaranje većih oblika i glavnih crta reljefa dok egzogeni procesi vrše preoblikovanje reljefa i tu uglavnom oblikovanje manjih oblika i generalno snižavanjem reljefa.
Panonski prostor je uglavnom oblikovan pod utjecajem ekstenzijskih režima i smičućih rasjeda što je u reljefu vidljivo kao niz većih i manji bazena te dugačkih i širokih dolina Drave i Save. U zonama kompresije i transpresije dolazi do izdizanja gorskih uzvišenja (npr. Slavonske planine, Jamičić, 1995). Zbog kompresijskih uvjeta uzrokovanih kretanjem Afričke ploče prema sjeveroistoku u dinarskom prostoru je došlo do izdizanja planinskog lanaca dinarske orijentacije. Između izduženih planinskih hrptova spuštanjem terena nastale su međugorske zavale (Bognar, 2006). Promjena orijentacije stresa utjecala je na prilagodbu postojećih struktura u vidu rotacije blokova, aktiviranja horizontalne komponente pomaka glavnih rasjeda dinarske orijentacije, svijanja trasa rasjeda i dr., što je imalo odraz u reljefu poput rotacije grebena, prekida grebena i sl. (Mihljević, 1995, Faivre, 2007). Izmjena orijentacije stresa dovodi se npr. u vezu i s lučno svijenim hrptom Velebita (Mihljević, 1996). Također, moguće je da su neke od zavala dinarskih krških polja, zbog pojave lokalnih ekstenzijskih zona uslijed promjene orijentacije stresa, nastale kao pull-apart strukture (Vrabec, 1994).
Djelovanje vanjskih čimbenika na oblikovanje reljefa Hrvatske prvenstveno je određeno klimatskim uvjetima i geološkom građom. Cijela Hrvatska se nalazi u fluvijalno erozijskoj oblasti umjerenog klimatskog pojasa (Bognar, 1992), ali zbog razlika u geološkoj građi proizlazi značajna razlika u oblikovanju reljefa panonskog i dinarskog dijela Hrvatske. U panonskom prostoru prevladavaju fluvijalni i fluviodenudacijski dok u dinarskom krški i fluviokrški tipovi reljefa. Ovom treba pridodati paleo-glacijalne oblike u visokim planinama te marinske procese uz obalu. Sveprisutni su također različiti padinski procesi i oblici, dok su manje zastupljeni oblici oblikovani sufozijom u lesu. Sporadično su zabilježeni i reljefni oblici nastali eolskim procesima.
U panonskom i peripanonskom prostoru prevladava fluviodenudacijski i fluvijalni reljef (Sl. 4; Bognar i dr, 2012). Fluviodenudacijski reljef vezan je za viša, raščlanjenija područja pobrđa i gora, a glavni procesi oblikovanja su plošna i linijska erozija te padinski procesi. To je uglavnom prostor intenzivne denudacije, tj. odnošenja materijala u niže dijelove terena. Glavni oblici koji nastaju ovim procesima u jaruge i doline pa se ovaj tip reljefa naziva i dolinski reljef. Doline su uglavnom duboko usječene, strmih dolinskih strana s „V“ i koritastim poprečnim presjecima. Zbog velikih nagiba i raščlanjenosti te zbog razvijene guste drenažne mreže ovaj prostor je izložen bujicama i bujičnim poplavama. Na završetcima jaruga i dolina česta se javljaju deluvijalne i proluvijalne plavine u obliku nagnutih lepeza. Ovakav reljef prevladava u pojasu od Hrvatskog zagorja, preko šireg područja Ivanščice, Medvednice, Bilogore i Moslavačke gore do Slavonskog gorja, a razvijen je i u pojasu od Žumberačke gore, preko Vukomeričkih gorica, do šireg područja Petrove i Zrinske gore.
Fluvijalni reljef vezan je za veće rijeke tj. za niža i blago nagnuta područja dna njihovih dolina te zavala i nizina. U takvom okolišu podjednaka je važnost akumulacije i erozije materijala, a reljef se uglavnom razvija na aluvijalnom nanosu samih rijeka (vidjeti npr. Bognar, 2008). Glavni erozijski oblik je korito rijeke. Najniži, poplavni dio dna doline tj. poloj je prostor u kojem rijeka najčešće menadrira, često mijenjajući položaj i oblik korita. Erozijskim presijecanjem riječnog meandra dolazi do stvaranja rukavaca. Mrtvica, rukavac odsječen od glavnog korita postupno se ispunjava sedimentom. Dalje od riječnog korita često se mogu uočiti izduženi strmi pregibi u reljefu – riječne terase. Najčešće nastaju usijecanjem tekućice u dolinsko dno. Poznate su dobro očuvanje riječne terase Save u okolici Zagreba. Od akumulacijskih pojava fluvijalnog reljefa u riječnom se koritu pojavljuj prudovi, nakupine riječnog sedimenta koji su za niskog vodostaja često iznad razine vode. U Hrvatskoj je fluvijalni reljef razvijen u dolinama Drave i Save te u Istočnohrvatskoj ravnici. Uslijed uređenja plovnih puteva te melioracijskih i hidrotehnički zahvata ovaj prostor je znatno antropogeno izmijenjen.
U panonskom području na razvoj reljefa znatan utjecaj imaju naslage lesa i lesu sličnih sedimenta (Bognar, 1978) koje formiraju lesne zarani. Na njima se razvija sufozijski reljef s prevladavajućim pseudokrškim formama, a zauzima oko 2,8 % površine Hrvatske (Bognar i dr., 2012).
U dinarskom prostoru, prvenstveno zbog njegove geološke građe, prevladava krški te djelomično fluviokrški reljef. Krški reljef nastaje kemijskim djelovanjem (korozija) na topive stijene (karbonati), a glavna mu je karakteristika pretežito podzemno otjecanje. Među brojnim površinskim krškim reljefnim oblicima (škrape, kamenice, uvale, humovi itd.) posebno se ističu ponikve. Prema istraživanjima Pahernika (2012) na području teritorija Republike Hrvatske utvrđeno je 376.706 (±0,87%) ponikava od čega su na prostoru dinarskoga krša registrirane 372.082 ponikve, odnosno 98,8%, s maksimalnom gustoćom od 281 ponikava na km2 kod Crnog Luga u Gorskom kotaru. Od velikih poligenetskih krških oblika ističu se krška polja (npr. Ličko polje površine preko 400 km2) i krške zaravni (npr. Unsko-koranska zaravan s gotovo 2000 km2 u tri države od toga oko 1500 km2 u Hrvatskoj). Kao posljedica podzemnog otjecanja u podzemlju su nastali brojni speleološki objekti. Čak četiri jame u Hrvatskoj su dublje od 1000 m (sve se nalaze na Sjevernom Velebitu), Lukina jama je s 1431 m dubine najdublja jama Dinarskog krša. Najdulji špilja Hrvatske, ali i cijelih Dinarida je Jamski sustav Crnopac duljine 59 km, a nalazi se na Južnom Velebitu.
Razvoj fluviokrša podrazumijeva djelovanje korozije i erozije na podlogu. Najčešće se razvija na dolomitu i tada je sličnih značajki kao fluviodenudacijski reljef. Fluviokrš se također može razviti u uvjetima kontaktnog krša gdje se razvijaju ponorske i slijepe doline (npr. na Južnom Velebitu; Perica i Buzjak, 2002) ili u uvjetima postupnog okršavanja (npr. suhe doline; Bočić i dr., 2015).
U najvišim dijelovima dinarskih planina tijekom glacijalnih razdoblja pleistocena je došlo do razvoja i zadržavanja cirknih, dolinskih i platoastih ledenjaka koji su također imali utjecaj na intenzitet i vremensku promjenjivost okršavanja karbonatne podloge (npr. na području Sjevernog Velebita i Srednjeg Velebita, Bognar i dr., 1991; Bognar i Faivre, 2006). Iako izloženi okršavanju do danas su ostali sačuvani neki oblici glacijalnog postanka (npr. cirkovi i morene). Uz samu obalu Jadranskog mora važnu ulogu imaju obalni tj. marinski geomorfološki procesi. Prevladavaju denudacijski procesi jer je najveći dio obale oblikovan u karbonatnim stijenama, a znatno manji u flišu (Pikelj i Juračić, 2013) dok su akumulacijske obale relativno slabo zastupljen, ali dinamičnije (npr. Rajčić i dr., 2010). Najznačajniji utjecaj na oblik današnje obale ima izdizanje morske razine u razdoblju nakon posljednjeg glacijalnog maksimuma (LGM) koje se odvije sve do danas (vidjeti npr. Faivre i dr., 2019).
Iako površinom razmjerno mala Hrvatska je reljefno vrlo heterogena. Takvo bogatstvo reljefnih oblika značajno utječe na georaznolikost te potrebu njene zaštite i očuvanja. Reljef je i važan prostorni resurs (Buzjak i dr., 2018), a osnovna je prostorna sastavnica pri vrednovanju krajobraza (Butorac i Buzjak, 2020).
LITERATURA
Bočić, N., Pahernik, M., Mihevc, A., 2015, Geomorphological significance of the palaeodrainage network on a karst plateau: The Una–Korana plateau, Dinaric karst, Croatia. Geomorphology 247, 55-65
Bognar, A., 1978, Les i lesu slični sedimenti Hrvatske. Hrvatski geografski glasnik 40, 21-38
Bognar, A., 1987, Geomorfologija – pojam, razvoj i problem. Hrvatski geografski glasnik 49/1, 78-79
Bognar, A., 1987a, Tipovi reljefa Hrvatske. Zbornik II znanstvenog skupa geomorfologa SFRJ, Geografsko odsjek PMF-a, Zagreb, 21-44
Bognar, A., 1992, Geomorfološke osobine Republike Hrvatske. Geografski horizont, 38/2, 16-25
Bognar, A.,1996, Croatia – the land and natural features. GeoJournal 38/4, 407–416
Bognar, A., 1999, Geomorfološka regionalizacija Hrvatske, Acta Geographica Croatica 34, 7-29.
Bognar, A, 2000, Geomorfologija i njezin razvoj u Hrvatskoj. 2. Hrvatski geografski kongres, Zbornik radova, Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb, 43-52
Bognar, A, 2006, The Geomorphological evolution of the Dinarides. In: Adria 2006, International Geological Congress on the Adriatic area. Field trip Guide, University of Urbino, Italy
Bognar, A., 2008, Geomorfološka obilježja korita rijeke Drave i njenog poloja u širem području naselja Križnica. Hrvatski geografski glasnik 70/2, 49-71
Bognar, A., Faivre, S., 2006, Geomorphological traces of the younger Pleistocene glaciation in the central part of the Velebit Mt., Hrvatski geografski glasnik, 68/2, 19-30
Bognar, A., Faivre, S., Pavelić, J., 1991, Tragovi oledbe na Sjevernom Velebitu, Geografski glasnik 53, 27-39
Bognar, A., Faivre, S., Buzjak, N., Pahernik, M., Bočić, N., 2012, Recent Landform Evolution in the Dinaric and Pannonian Regions of Croatia. In: Dénes, L., Stankoviansky, M., Kotarba, A., (eds.) Recent Landform Evolution – The Carpatho-Balkan-Dinaric Region. Spriger, Heidelberg, London, New York, 313-344
Butorac, V., Buzjak, N., 2020, Geodiversity and Landscape Services in the Region of Ogulinsko-Plašćanska Zavala, Croatia, Ekológia (Bratislava), 39/2, 130-144
Buzjak, N., Čanjevac, I., Vučković, I., Martinić, I., Valožić, L., 2018, Geoekološka analiza parka prirode i okolice Vranskog jezera u Dalmaciji. Znanstveno-stručni skup “Hidrologija u službi zaštite i korištenja voda te smanjenja poplavnih rizika – suvremeni trendovi i pristupi” Zbornik radova, Hrvatsko hidrološko društvo, Zagreb, 25-33
EU-DEM v1.1, Program EU Copernicus, https://land.copernicus.eu/imagery-in-situ/eu-dem
Faivre, S., 2007, Analyses of the Velebit Mountain Ridge Crests. Hrvatski geografski glasnik 69/2, 21-40
Faivre, S., Bakran-Petricioli, T., Barešić, J., Horvatić, D., Kita, M., 2019, Relative sea-level change and climate change in the Northeastern Adriatic during the last 1.5 ka (Istria, Croatia). Quaternary science reviews 222, 1-17
Filipčić, A., 1998, Klimatska regionalizacija Hrvatske po W. Köppenu za standardno razdoblje 1961. – 1990. u odnosu na razdoblje 1931. – 1960. Acta Geographica Croatica 33, 7-14
Gams, I., Zeremski, M., Marković, M., Lisenko, S., Bognar, A., 1985, Uputstvo za izradu detaljne geomorfološke karte SFRJ 1: 100 000. Beograd
Jamičić, D., 1995, The Role of Sinistral Strike-Slip Faults in the Formation of the Structural Fabric of the Slavonian Mts. (Eastern Croatia). Geologia Croatica 48/2, 155-160
Jamičić, D., 2009, Prekambrij – Pregled geoloških zbivanja, U: Velić, I., Vlahović, I., (ur.), 2009, Tumač Geološke karte Republike Hrvatske 1 : 300.000. Hrvatski geološki institut, Zagreb, 11-11
Jamičić, D., 2009a, Panonski prostor, U: Velić, I., Vlahović, I., (ur.), 2009, Tumač Geološke karte Republike Hrvatske 1 : 300.000. Hrvatski geološki institut, Zagreb, 103-105
Lozić, S., 1995, Hipsometrijske značajke reljefa Republike Hrvatske. Zbornik 1. Hrvatskog geografskog kongresa, Zagreb, 181-187
Lozić, S., 1995a, Vertikalna raščlanjenost reljefa kopnenog dijela Hrvatske. Acta Geographica Croatica 30, 17-28
Lozić, S., 1996, Nagibi padina kopnenog dijela Republike Hrvatske. Acta Geographica Croatica 31, 41-50
Maradin, M., 2020, Klimatska obilježja Hrvatske. Atlas ruralnih područja Republike Hrvatske, ovo izdanje
Marković, M., 1983, Osnovi primenjene geomorfologija, Geoinstitut, Beograd
Matičec, D., 2009, Krški Dinaridi, U: Velić, I., Vlahović, I., (ur.), 2009, Tumač Geološke karte Republike Hrvatske 1 : 300.000. Hrvatski geološki institut, Zagreb, 105-106
Mihljević, D., 1995, Relief reflection of structural reshaping during the recent tectonically active stage, in the north-western part of the outer Dinarides mountain range. Acta Geographica Croatica 30, 5-12
Mihljević, D, 1996, Zašto Velebit ima lučno svijeni hrbat? Geografski horizont 42/1, 76-79
Pahernik, M, 2012, Prostorna gustoća ponikava na području Republike Hrvatske. Hrvatski geografski glasnik 74/2, 5-26
Pamić, J., Gušić, I., Jelaska, V., 1998, Geodynamic evolution of the Central Dinarides. Tectonophysics 297, 251–268
Perica, D., Buzjak, N., 2002, Kontaktni krš Južnog Velebita, Acta Carstologica 30/2, 103-113
Pikelj, K., Juračić, M., 2013, Eastern Adriatic Coast (EAC): Geomorphology and Coastal Vulnerability of a Karstic Coast. Journal of coastal research 29/4, 944-957
Prelogović, E., Saftić B, Kuk V, Velić J, Dragaš M, Lučić D, 1998, Tectonic activity in the Croatian part of the Pannonian basin. Tectonophysics 297:283–293
Prelogović E., Pribičević B., Ivković Ž., Dragičević I., Buljan R., Tomljenović B., 2004, Recent structural fabric of the Dinarides and tectonically active zones important for petroleum-geological exploration. Nafta 4, 155–161
Rajčić, S. T., Faivre, S., Buzjak, N., 2010, Promjene žala na području Medića i Mimica od kraja šezdesetih godina 20. stoljeća do danas. Hrvatski geografski glasnik 72/2, 27-48
Velić, I., Vlahović, I., (ur.), 2009, Tumač Geološke karte Republike Hrvatske 1 : 300.000. Hrvatski geološki institut, Zagreb, 142 str.
Vlahović, I., Tišljar, J., Velić, I., Matičec, D., 2005, Evolution of the Adriatic carbonate platform: palaeogeography, main events and depositional dynamics. Palaeogeography, Palaeoclimatology, Palaeoecology 220, 333–360
Vrabec, M., 1994, Some thoughts on the pull-apart origin of karst poljes along the Idrija strike-slip fault zone in Slovenia. Acta Carsologica 23, 158−168